Koliko je htijenja, rada i upornosti bilo potrebno varaždinskim zrakoplovnim entuzijastima da ostvare svoj san i imaju svoj uređeni aerodrom, danas je malo kome poznato. Priče o tome tko je i kako tu nekad nešto gradio, s dozvolama ili bez njih i čak do najveće besmislice da je sve to djelo nekadašnje JNA, samo nasmijavaju veterane Aerokluba Varaždin. Oni pamte da aerodrom uopće nije trebao biti na mjestu na kojem je danas. Kako je to moguće?

Prostor izgradnje

Prostor nam ne dozvoljava elaboriranje koje su sve društveno-političke organizacije i zajednice djelovale pedesetih godina prošlog stoljeća u Varaždinu. Aeroklub je usko surađivao sa svima, a posebno s Narodnooslobodilačkim odborima grada i kotara. Još 1955. godine pronađen je prostor za izgradnju aerodroma na lokaciji između željezničke pruge Zagreb-Golubovec, iza Jalkovca. Nije bio previše udaljen od grada, a teren je bio idealan za pilote jedrilica, koji bi mogli iskorištavati zračna strujanja od Ivanščice.

Projekt i elaborat za izgradnju hangara koji je plaćen preko milijun ondašnjih dinara, propao je radi interesa Čakovčana. Varaždinci su sve letačke aktivnosti obavljali na uzletištu u Pribislavcu, pa su dotacije zainteresiranih kotara bile tamo usmjeravane. Izgradnju nekakvog hangara i aerodroma u Varaždinu držali su nepotrebnom, jer sve to Varaždinci imaju u Međimurju. Činjenica kako bi se investicija kod nas isplatila u roku od tri godine, samo s naslova putnih troškova varaždinskih zrakoplovaca, nije ih zanimala. Ploča se okrenula 1967. godine. Odjednom je rad Zrakoplovnog centra kotara Varaždin, koji je radi teritorijalnog ustroja rukovodio većinom zrakoplovnih aktivnosti u Pribislavcu, počeo smetati Akademskom Aeroklubu Čakovec. Varaždincima su posredno dali do znanja da ne žele da im „oni preko Drave“ zapovijedaju. Zamolili smo umirovljenog aviomehaničara Fridriha Moma da nam objasni kako je ustvari nađena lokacija današnjeg aerodroma.

Početkom 1968. godine direktor Zrakoplovnog centra Varaždin, Milan Šimek i ja poletjeli smo našim avionom PO-2 iz Pribislavca prema Varaždinu. Cilj nam je bio pronaći kakav-takav povoljan teren na kojem bi se konačno uredio aerodrom s hangarom. Kružili smo u okolici grada i onda se Milan spustio na potpuno nepripremljenu livadu. Sve je prošlo u redu s polijetanjem i parcela Dravčina, nakon što je otkupljen dio zemljišta iz privatnog posjeda, počela se uređivati. I danas se sjećam kako je na dijelu uzletišta prema Kučanu bila depresija s močvarnim tlom. Trebalo je 600 kamiona šljunka nasipati u nju, nabiti i poravnati, kako bi uzletište bilo upotrebljivo – rekao nam je Mom i dodao kako su bili angažirani svi članovi kluba, omladinci, prijevoznici i vojni kamioni kako bi se pripremilo uzletište. Jedan od pilota koji pamte kako se letjelo na uzletištu bez crpki za gorivo, hangara i pristanišne zgrade je Franjo Pulfer iz Varaždina.

Počeli od nule

Našim avionima AERO-3 i POLIKARPOV PO-2 preletjeli smo u Varaždin nakon što je pokošena trava i povaljano uzletište. Avione smo parkirali na otvorenom, a kabine su pokrivane ceradom. Padobrane, signalni pištolj, platna i zastavice za obilježavanje poletno-sletne staze čuvali smo u jednom starom rashodovanom autobusu. Poklonila nam ga je Pošta, a jednom su huligani polupali stakla.

Ručno točenje

Avione su na smjenu čuvali omladinci, članovi Aerokluba i meteorolozi. Gorivo se dopremalo i točilo iz metalnih bačvi. Koristili smo ručne crpke i to je bilo jako naporno. Kako je na treći Aeropiknik 1968. godine u Varaždin stiglo dosta stranih aviona, morali smo se često mijenjati na tom poslu – prisjetio se Pulfer.

Do rujna 1968. godine još nije bila završena gradnja hangara, čiju konstrukciju je izradila Željezara Sisak. Njezini radnici zamoljeni su da ubrzaju radove i u prosincu je hangar svečano predan u upotrebu. Avioni su u Varaždinu dobili siguran krov nad glavom, koji je u funkciji do danas. Temelji koji su prema plaćenom projektu iskopani za pristanišnu zgradu, počeli su rasti. Gradnja je izvođena u etapama, koliko su omogućavala financijska sredstva. Na aerodromu se najviše izgradilo dobrovoljnim radom članova Aerokluba, omladine i vojnika. Kupljena je i jedna mješalica Radne akcije u bivšoj državi bile su normalna stvar, ali na aerodromu nikada nije radio toliki broj ljudi. Na građevinskim radovima veliki je bio angažman GIK-a Zagorje, koji je čak namjeravao kupiti jedan poslovni zrakoplov. No nisu svi bili oduševljeni aerodromom. Zapamćen će ostati jedan Općinski čelnik koji je volio životinje. Lobirao je kod svojih kolega političara da se uzletište prenamjeni i iskoristi za gradnju – staja za konje! Srećom, prevladao je razum i njegove želje nisu se ostvarile.