Od toga doba, pa praktično sve do 1850. godine, kada su se teritorijalno i upravno ujedinili, starogradska tvrđava u kojoj su stolovali varaždinski župani i susjedno naselje slobodnih građana ("civitas Varasdiensis") - živjeli su u svojevrsnoj simbiozi, tj. egzistencijalnoj međuovisnosti i juridičkoj autonomiji. Naime, od 1209. godine starogradski župan više nije imao sudbenu vlast nad građanima Varaždina, nego su oni sami birali svoju gradsku upravu (magistrat) i gradsko suca (rihtara), a bijahu oslobođeni i plaćanja poreza i tridesetine.

Nakon prvih poznatih varaždinskih župana ("Beleca, Motmera i Zaharija), starogradskom utvrdom (i općinom) upravljali su u županskoj funkciji članovi velikaških obitelji koje su u svom vlasništvu posjedovale "dominium Varasdiensis". To su bili Bubeki (do 1397. g.), zatim grofovi Herman, Fridrich i Ulrich Celjski (do 1456. g.), a tijekom 15. i 16. stoljeća - Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, Juraj Brandenburg, Thuroczi, Stjepan Barthory te Ivan i Krsto Ungnad. Od 1607. godine, kada je odlukom kralja Rudolfa II. postao velikim županom Varaždinske županije grof Toma Bakač Erdödy , članovi ove obitelji stoljećima su obnašali tu čast i bili vlasnici Staroga grada sve do 1925. godine kada se starogradska tvrđa preuređuje u Gradski muzej.

Da bi se građani slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina zaštitili od čestih nasilja lokalnih plemića i ratnih pohoda Turaka, oko naselja (suburbiuma) već su sredinom 15. stoljeća izgrađena utvrđenja - zemljani bedemi, šančevi, grabišta i drvene ograde (palisade). Sama pak je starogradska tvrđava praktično postala neosvojivom višekratnim obnovama, nadogradnjama i pregradnja od 15. do kraja 17. stoljeća. Stoga ova tvrđava predstavlja i jedinstvenu sintezu graditeljskih stilova - od gotike preko renesanse do baroka, sačuvavši do danas (pretežito) izgled tipične srednjovjekovne (renesansne) utvrde na vodi (Wasserburg).

Zahvaljujući svom povlaštenom statusu slobodnoga i kraljevskoga grada, ali i zbog geostrateških i drugih povoljnih okolnosti, Varaždin je već u 15. stoljeću postao značajno trgovačko, obrtničko-cehovski, društveno, upravno i prometno središte sjeverozapadne Hrvatske. Već tada Varaždin ima i svoj graditeljski grb, koji mu je 1464. godine kralj Matija Korvin i posebno potvrdio, a 14. prosinca 1523. g. grof Juraj Bradenburg poklonio je Varaždincima zgradu gradske vjećnice, koja, praktično, ostaje u istoj funkciji sve o danas. Na taj način Varaždin posjeduje jednu od najstarijih gradskih vijećnica u Europi, čiji je konačni izgled oblikovan u kasnobaroknom stilu.

Sustavni gospodarski razvoj grada Varaždina u razdoblju od 16. do potkraj 18. stoljeća - unatoč latentnim ratnim opasnostima, čestim požarima i drugim nepogodama, prati i bogata graditeljska djelatnost, osobito planska urbanizacija uže gradske jezgre. Tako se uz pretežito drvene domove građana podižu i brojne crkve, te plemićke kurije i palače - ponajviše u baroknom stilu, koje se, također, popunjavaju bogatim baroknim inventarom.

Iako je i u spomenutom razdoblju (od 16. do 18. stoljeća) u Varaždinu više puta zasjedao Hrvatski sabor, svoj najviši društveni, politički i gospodarski procvat doživio je Varaždin upravo u drugoj polovici 18. stoljeća, kada postaje i faktički glavnim gradom Hrvatske. Naime, još od 1756. ovdje je sjedište hrvatskoga bana Franje Nadasdyja, a kad je carica Marija Terezija 1767. godine osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće, za njegovo je središte izričito odredila - Varaždin, koji je time postao političkim, administrativnim i kulturnim središtem Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njemu se tih godina održavaju ne samo sjednice Hrvatskoga kraljevskog vijeća, nego i bučni plesovi i obilne gozbe domaćeg plemstva i državnog činovništva, buja kulturni i umjetnički život.

Svu tu raskoš i sjaj razigranog društvenog Varaždina u baroknoj epohi, kada su ga suvremenici s pravom nazvali "malim Bečom", iznenada je prekinuo katastrofalni požar koji je 25. travnja 1776. godine buknuo u varaždinskom predgrađu. Tom je prilikom u vatrenoj stihiji izgorjelo dvije trećine grada, točnije, 385 zgrada (od ukupno 501). Zbog toga su i Hrvatsko kraljevsko vijeće i ban Nadasdy napustili Varaždin, pa od tada upravnim središtem Hrvatske postaje ponovno Zagreb.

Premda je razorni požar gotovo uništio grad, za svega četiri godine Varaždin je - zahvaljujući svojim marnim i sposobnim građanima, posebice obrtnicima i trgovcima - u velikoj mjeri obnovljen Ta se obnova, uz bitno širenje gradskog područja, nastavila i tijekom 19. te početkom 20. stoljeća, uz ponovo jačanje obrta, tekstila, drvnih prerađevina i drugih gospodarskih djelatnosti. A danas je Varaždin, sa svojih gotovo 50.000 stanovnika, ne samo administrativno, gospodarsko, kulturno, obrazovno i prometno središte Županije varaždinske, nego i grad "po mjeri" Srednje Europe.

Međutim, ono po čemu se Varaždin danas izdvaja od drugih hrvatskih gradova - svakako je njegova izuzetna spomenička i umjetnička baština, s najočuvanijom i najbogatijom baroknom urbanom cjelinom u kontinentalnoj Hrvatsko. Uz kompleks Staroga grada i (varošku) Gradsku vijećnicu, tu kulturno-povijesnu baštinu Varaždina posebno zanimljivom i vrijednom čine i jedinstveni hortikulturni kompleks Gradskoga groblja (zaštićen kao spomenik prirode), zatim neoklasicistička zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (izgrađena 1873. godine, po projektu bečkog arhitekta Hermana Helmera), ali i cijelo mnoštvo skladnih baroknih palača i barokiziranih crkava.

Među najljepše i najvrednije primjere varaždinske barokne arhitekture može se ubrojiti npr. palača Sermage-Praszinsky iz 17. stoljeća (obnovljena 1759. u stilu rokokoa), zatim "banska palača" grofova Drašković (iz 18. stoljeća), palača Erdödy (iz 18. stoljeća), palača grofova Patačić (dovršena 1764. g.), palača Patačić-Puttar iz 18. stoljeća kao i palače obitelji Herzer (iz 1791. g.), Keglević (iz 1700.g.) i Bakič (iz 17. stoljeća), te županijska zgrada (iz 1770. g.), zgrada Zagrebačkoga kaptola (iz 18. stoljeća), vila Bedeković-Műller (s početkom 19. stoljeća) itd.

Da je Varaždin svojevrsni grad-muzej, svjedoče i njegovi brojni crkveni zvonici, kao jasni signumi ne samo razgranatog vjerskog života građana, nego i bogatstva varaždinske sakralne arhitekture. Među najljepše i stilski najraskošnije crkve u Varaždinu, koje su uz to i opremljene iznimno vrijednim baroknim umjetničkim inventarom, svakako pripadaju župna crkva Sv. Nikole, zatim isusovačka (pavlinska) crkva sv. Marije, franjevačka crkva Sv. Ivana Krstitelja, kapucinska crkva Sv. Trojstva, uršulinska crkva Rođenja Isusova i dr.

Napokon, dragocjenu današnju kulturnu i umjetničku baštinu Varaždina stvorilo je i više od dvije stotine (!) znamenitih Hrvata - znanstvenika, književnika, leksikografa, pjesnika, slikara, kipara, glazbenika, ali i nakladnika-tiskara, koji su iza sebe ostavili djela trajne vrijednosti. Tako se, primjerice, u samostanskim knjižnicama kapucina i franjevaca u Varaždinu danas nalazi više od 20 inkunabula (i brojna djela stare hrvatskokajkavske književnosti), u tiskari Ivana Manliusa u Varaždinu tiskana je 1586. godine glasovita "Postilla" Antuna Vramca (1538-1588), kao i latinska djela Ivana Pergošića i Blaža Škrinjarića...

U cijeloj galeriji znamenitih stvaralačkih ličnosti, koje su svojim djelima obilježili 8-stoljetnu kulturnu povjesnicu Varaždina, valja spomenuti barem one najznačajnije - književnik Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Katarinu Patačić r. Keglević, Tituša Brezovačkog, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Zvonka Milkovića, skladatelja Forunata Pintarića i Leopolda Ebnera, povjesničare Ladislava Ebnera, Adolfa Wisserta i Krešimira Filića, glazbenike Ivana PAdovca i Rudolfa Klepača, slikare Miljenka Stančića, Ivu Režeka i Julija Merlića, itd. itd. Spomenemo li, na kraju, da je Varaždinska gimnazija osnovana još 1636. godine, a Kameralna škola (kao preteča pravnog studija) 1769. godine, ili da je Narodna (ilirska) knjižnica i čitaonica u Varaždinu utemeljena još 1838. godine, slika o Varaždinu kao gradu koji svakako valja vidjeti, posjetiti i doživjeti njegove materijalne i duhovne vrednote - postaje izazov kojemu je teško odoljeti.


Monografija "VARAŽDIN", nakladnik: Vall 042, Varaždin 1994.,
autor teksta: Ernest Fišer.