Točan datum nastanka utvrde nije poznat. Na osnovu pisanih dokumenata iz 1181. godine pretpostavlja se postojao u XII. stoljeću (kao utvrđeni dvor ili tvrđava), a možda i ranije, jer su župani stolovali u takvim utvrdama.

Dio Starog grada, četverouglasta kula najstariji je dio. Temelji su ukopani više od dva metra ispod današnje razine. Ostali dijelovi su tijekom vremena dograđivani, preuređivani ili pregrađivani. Vlasnici Starog grada često su se mijenjali, a u posjed su dolazili kupnjom, poklonom ili pravom naslijeđa. Godine 1181. župan je bio Bela, a iza njega Mutimir.

Godine 1209. Varaždin je proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Iz tog vremena spominju se kao najpoznatiji vlasnici grofovi Celjski. Tijekom XV. i početkom XVI. stoljeća vlasnik je Ivaniš Korvin, zatim Juraj Brandenburg, te Ivan Ungnad. Od 1607 vlasnici postaju grofovi Erdödy. Od 1446. godine Varaždin kao naselje sve se više počinje štititi od nasilja i ratnih pohoda, dobiva utvrđenja - zemljane bedeme, grabišta i drvene palisade. U XV. stoljeću grad Varaždin sve se više razvija i u grad dolazi sve više trgovaca i obrtnika.

Pojavom opasnosti od Turaka u XVI. stoljeću Varaždin dobiva novi značaj i postaje glavna tvrđava slavonske granice. Godine 1516. kralj Ludovik II oslobađa Varaždince od daća uz uvjet da novac daju za gradnju utvrđenja. U grad dolaze graditelji koji po planovima utvrđuju tvrđavu koja je proširena novim okruglim kulama. Podižu se nasipi i kopaju grabišta koja se ispunjavaju vodom.
Obrambeni značaj Varaždin prestaje imati krajem XVI. , te u XVII. stoljeću. Stari grad prestaje biti vlasništvom obitelji Erdödy 1925. godine, kada se prostor poćinje preuređivati za Gradski muzej.

Trakošćan je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.
Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.

Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.

Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković.

U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovici 18. st. dolazi do napuštanja Trakošćana. Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. st. obitelj ponovno zanima za svoj titularni grad, u duhu novog vremena, romantičnog povratka prirodi i obiteljskim tradicijama. U tom duhu podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.
1953. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske.
Dvorac Trakošćan udaljen je od Varaždina 40 km, a od Zagreba 80 km.

U krajnjem dijelu sjeverozapadnog područja Hrvatskog Zagorja, pokraj mjesta Desinića na prekrasnom brežuljku, smješten je utvrđeni dvor VELIKI TABOR. Impresivna slika koju nam Dvor pruža sa svih strana, a isto tako i interijer Dvora, ostavlja na posjetitelja neizbrisiv dojam.

Jedna je hipoteza da se Dvor nalazi na vrhu otoka u nekadašnjem Panonskom moru. Druga je hipoteza da je u II. stoljeću nove ere na današnjem mjestu Dvora bila manja rimska fortica.

Činjenica je da je u XII. stoljeću sagrađena tzv. peterokutna kula, dok su ostale polukružne kule, koje daju punu ljepotu Velikom Taboru, građene u XV. i XVI. stoljeću, a današnja ulazna vrata i taj cijeli trakt građen je oko 1820. godine. Valja pripomenuti da Dvor ima cca. 3340 kvadratnih metara.
Dvanaest međusobno različitih krovnih pokrova daje cijelom zdanju posebnu reljefnost. Unutrašnjost Dvora obogaćena je galerijama ukrašenim okruglim stupovljem koje u večernjim satima daje Dvoru čaroban izgled kada se pomiješa stupovlje sa vlastitim sjenama. Veliki bunar posebno je zanimljiv kako svojim izgledom, tako i svojom dubinom od 31 m. Nekadašnji vinski podrum s velikom prešom za grožđe mjesto je gdje se može ljeti uživati u rashlađenom prostoru, a zimi u relativno toplijem, uz čašicu vina. Velika rustikalna dvorana, kako smo je nazvali, svakako je najljepši prostor Velikog Tabora, trenutno je ukrašena helebardama. Na prvom katu nalazi se dvorska kapela u kojoj je pohranjena lubanja "Veronike Desinićke".
Od inih zanimljivosti navodimo zbirku starih vozila, bogatu etnografsku zbirku, prezentaciju prve manufakturne tvornice lijekova, prezentaciju mačevalaštva, mušketira i oklop "tužnog viteza", bogatu likovnu galeriju, značajnu zbirku lončarije i grnčarije, kao i niz drugih zanimljivih izložaka.

Dvorac i perivoj Bežanec nalaze se u Valentinovu nedaleko Pregrade na malom brežuljku u blizini potoka Plemenščine, odakle se vidi pitoreskna Kostelska dolina.
Dvorac je izgrađen krajem 17. st. kao jednokatni četverokrilni objekt s unutrašnjim dvorištem. Tridesetih godina 19. st. obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u nas. U središtu svih pročelja izdižu se u plohi krova trokutni zabati. Iznad glavnog pročelja je toranj sa satom, uspomena na stare tornjeve dvoraca. Pročelja su raščlanjena pilastrima, ukrašena altanom na glavnoj jugoistočnoj strani te lođama na katu i otvorenim arkadama u prizemlju na jugozapadnoj strani. Dvorišna pročelja su otvorena arkadama. Dvorac pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. Prilazi mu se alejom jasenolikog javora dugom 90 m, nastalom nakon 1911. g.

Posjed Bežanec bio je vlasništvo grofova Keglevića, zatim baruna Kollenbacha, baruna Schlaum-Lindena i konačno baruna Ottenfels-Gschwinda. Dvorac je najdulje pripadao obitelji Ottenfels, porijeklom iz Koruške.
Ottenfelsi su dobili predikat viteza njemačkog carstva 1653. g., primljeni su 1696. među kranjske i 1698. g. među štajerske staleže, a 1710. g. Wolf Jakob Ottenfels dobio je i austrijski barunat. Njegov sin  Franz Otto naslijedio je 1751. g. od svog ujaka Johanna Martina baruna Gschwinda, carskog feldmaršala i posljednjega svog roda, imanja, njegovo prezime Ottenfels-Gschwind. Dvije su osobe u obitelji čija su imena osobito vezana uz dvorac - Franjo Ksaver (1778-1851) i njegova žena Josipa, rođena barunica Schlaum-Linden. Franjo Ksaver bio je austrijski ambasador u Carigradu (1822-1833) te Metternichov savjetnik u Beču (1833-1846).

Dvorac Bežanec često prema idejama retroaktivnih vlasnika adaptiran, kao zanemareni spomenik kulture od 1964. godine doživio je kvalitetnu sanaciju 1990. godine.
Zahvaljujući današnjem vlasniku Siniši Križancu koji si je dozvolio samoinicijativnu slobodu da prostor odredi namjenski sve isprojektira, isfinancira te tako stvori prioritetnu komercijalnu funkciju koja danas omogućava održavanje i sukcesivno oplemenjenje jednog od najljepših klasicističkih predstavnika arhitektonske spomeničke baštine. Poštujući pravila restoratorske struke tako je nekada obiteljski korišten dvorac prilagođen najsvrsishodnijem mogućem načinu, kvalitetne prezentacije kroz turističku receptivnu revalorizaciju današnjeg vremena.

Dvorac Bežanec udaljen je od Varaždina 60 km, a od Zagreba 47 km.

Dvorac Maruševec u svom zidanom obliku spominje se već rane 1547. godine, a bio je vlasništvo obitelji Vragović o čemu svjedoče natpis i grb obitelji na zapadnoj strani dvorca. Pretpostavlja se da je na mjestu današnjeg dvorca sredinom 14. stoljeća postojao drveni dvorac, koji je kroz svojih 600 godina postojanja nekoliko puta mijenjao svoj izgled, a od samih je početaka bio u vlasništvu obitelji Vragović. Još davne 1351. godine obitelj Vragović dobila je plemstvo od kralja Ljudevita I, a 1504. godine kralj Vladislav II potvrđuje im pravo na njihovo vlasništvo u Maruševcu, te im daje i pravo mača (jus gladü), tj. pravo izricanja smrtne kazne nad kmetovima. Sličan izgled današnjem, dvorac je dobio vjerojatno krajem 16. stoljeća za vrijeme vladavine Baltazara Vragovića, a u to je vrijeme prikazan kao Wasserburg, tj. bio je zaštićen vodenim opkopima što je bila efikasna zaštita pred najezdom Turaka. Posljednji iz obitelji, Vragović bio je Franjo Adam, za čije vladavine obitelj dobiva i barunski naslov. Pošto nije imao muškog potomstva, za svog nasljednika imenuje plemića Krstu Črnkovačkog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde. Već godinu dana kasnije (1717.) Krsto pogiba kod Zrina u borbi protiv Turaka, a dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i na kraju obitelji Patačić. Nakon Patačića, Maruševec često mijenja svoje vlasnike tako da ga već 1873. godine od baruna Simbschena, kupuje pruski grof Artur Schlippenbach. U to je vrijeme izvedena temeljita rekonstrukcija dvorca, tako je 1877. godine dograđena trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima, a južno pročelje dvorca dobiva istaknuti centralni rizalit. Sva su pročelja ukrašena bogatim dekorativnim elementima uobičajenim za 19. stoljeće, te dvorac napokon dobiva današnji izgled. Godine 1883. zajedno s kurijom Čalinec, Maruševec kupuje dr. Oskar pl. Pongratz koji je preoblikovao perivoj, postavio nova ulazna vrata na južnom pročelju i izgradio novo stubište koje je očuvano do danas, a u stubišnom prostoru postavio Monnaccellijeve tapiserije s prizorima iz lova koje se tu iako dosta oštećene nalaze i danas. U njihovom je vlasništvu dvorac bio sve do 1945. godine dok im isti nacionalizacijom nije oduzet, a Pongratzi preselili u Austriju. Jedno vrijeme dvorcem se koristila općina Ivanec, a od 1969. godine daje se u najam Kršćanskoj adventističkoj crkvi kojoj služi za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta sve do 1999. godine nakon čega ga preuzima općina Maruševec. Dvorac u Maruševcu pripada spomenicima prve kategorije. Na kraju važno je spomenuti da veliku brigu o njemu vodi "Udruga prijatelja dvorca Maruševca" koja je osnovana 1996. godine, te u njemu organizira razne izložbe i koncerte, pokušavajući ga na taj način izvući iz zaborava.

Dvorac Maruševec udaljen je od Varaždina 15 km, a od Zagreba 95 km.

Najveći dvorac u Hrvatskoj je dvorac Klenovnik. Klenovnik se prvi puta spominje vrlo rano, već 1244. godine kada ga hrvatsko-ugarski kralj Bela IV oduzima Pochunu i daruje varaždinskom županu Mihajlu. Nakon njega Klenovnik posjeduje obitelj Bebeka (Bubeka) do kraja 14. st. Kao i svi zagorski gradovi Klenovik je 1456. godine pripao kralju Matijašu Korvinu i njegovom sinu Ivanišu. Ivaniš poklanja 1503. godine Klenovnik i Trakošćan svojem podbanu Ivanu Gyulayu. Smrću Ivana Gyulaya mlađeg 1567. godine, dvorci Klenovnik i Trakošćan ponovo dolaze pod kraljevu vlast.

Sedamdesetih godina 16. st. kralj Maksimilijan prodaje za 20 000 forinti utvrde Klenovnik i Trakošćan Gašparu i Draškoviću s pravom vlasništva i nasljeđa. Otada će Klenovnik ostati u vlasništvu obitelji Drašković sve do sredine 19. st. Šest je godina, od 1645. do 1651. godine Klenovnik, kao i Trakošćan, bio u vlasništvu Nikole Zrinskoga. Pravni nesporazum između Draškovića i Zrinskih imao je za posljedicu i oružani sukob, ali je sve ipak riješeno sporazumom prema kojem su Draškovići dobili svoje posjede i gradove, ali su morali platiti 30 000 forinti.

U 19. st. je Juraj VI Drašković prodao Klenovnik kako bi obnovio Trakošćan. Klenovnik je kupio tadašnji austrijski ministar financija barun Bruck. Njegovi nasljednici prodali su dvorac, koji od tada mijenja često vlasnike koji ne znaju što će s tako velikim dvorcem. 1922. godine vlasnikom dvorca postaje grof Ivan Bombelles, posljednji vlastelin Klenovnika. On je 1925. godine prodao dvorac i nešto zemlje Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu koji je 1927. godine u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij za bolesne radnike. Danas je u dvorcu bolnica za tuberkulozu pluća.

Prema najstarijem natpisu u dvorcu, Klenovnik je podignut 1616. godine. Moguće je da je dvorac barem djelomično sagrađen od starog Klenovnika. Drugi natpis je iz 1667. g kada je dograđeno sjeveroistočno krilo. Treća spomen ploča podsjeća na obnovu jugoistočnog dijela dvorca 1880. godine. Natpis iz 1927. g. govori o posljednjoj većoj graditeljskoj intervenciji kada je dvorac pregrađen i dograđen za potrebe bolnice. Prije pregradnje 1925. godine dvorac je imao 90 soba i 365 prozora. U dvorcu se nalazi i velika prostorija u kojoj su se za banovanja Ivana III Draškovića održavali i hrvatski sabori.

Nakon ratova s Turcima, za vrijeme feudalizma u Hrvatskoj i prvim tragovima kapitalizma počela je u Hrvatskoj gradnja dvorova s vrtovima prema stranim uzorima, ali skromnijih razmjera. Kako je tada u Europi vladao stil engleskih parkova, tako su i naši prvi parkovi stvoreni po njihovom uzoru uključujući i park Arboretum Opeku.

1674. godina je prva zabilježena godina i u to vrijeme dvorac je bio u vlasništvu grofova Keglevića koji se prvi spominju kao vlasnici na natpisu na ulazu u dvorac. Nakon Keglevića dvorac i okolna zemljišta bili su u posjedu grofova obitelji Nadasdy, a kasnije su ih naslijedili grofovi Draškovići, koji su živjeli jednom svojom lozom u Zelendvoru, dok im je na današnjem mjestu arboretuma bila obična ciglana. Otuda i naziv arboretuma Opeka. Međutim, sve se više postepeno Draškovići sele iz Zelendvora u Opeku, gdje nastaje i primitivna industrija, a dvorac se popravlja i preuređuje za stanovanje vlastele. Tada počinje i pravo nastajanje parka, odnosno današnjeg arboretuma Opeka. Tako početkom devetnaestoga stoljeća počinje prvo smišljeno plansko oblikovanje parka. Posljednji Drašković u Opeki i Zelendvoru bio je Franjo Drašković, koji je umro 1857. godine. Nekoliko godina prije svoje smrti, 1852. godine udao je svoju kćer za grofa Marka Bombellesa člana stare francuske velikaške obitelji, koji se nalazio na austrijskom carskom dvoru.

1860. godine službeno počinje formiranje parka prema engleskim uzorima i dopremanje egzotičnog drveća, iako je bilo i prije zasađenih primjeraka, koji su danas stari preko 200 godina. U vrijeme Marka Bombellesa mlađeg, 1884. godine park je dobio svoj konačni i sadašnji izgled. Od 1902. i 1910. godine je ponovno povećan većim brojem novih vrsta.

Za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije rata uspjelo se sačuvati Arboretum Opeku gotovo netaknutim. Iako se nije nabavljalo mnogo novih primjeraka, nije ni upropašten ni jedan važniji dio arboretuma. Vlasnici arboretuma su se mijenjali, pa je tako odgovorni upravni organ bila najprije Rajonska uprava, pa zatim Ekonomija Predsjedništva vlade NRH, šumarija Varaždin i napokon danas njime upravlja Poljoprivredna i veterinarska škola koja se i po njemu zove "Arboretum Opeka".

Dvorac Opeka sagrađen je u baroknom stilu i nalazi se usred arboretuma. Međutim, dvorac je toliko puta pregrađivan i nadograđivan da je izgubio svaku povijesnu i arhitektonsku vrijednost. 1856. godine Marko Bombelles je renovirao dvorac i dodao po svom ukusu pseudogotski teutonski izgled. Prema vidljivom natpisu na pročelju dvorca spomenuto je renoviranje 1910. godine, dvije godine prije smrti Marka Bombellesa mlađeg.

Poslije Drugog svjetskog rata dvorac je imao razne namjene, da bi pedesetih godina u njemu bila otvorena Vrtlarska škola. Izgradnjom nove školske zgrade nasuprot parka dvorac služi kao učenički dom. Početkom sedamdesetih godina dvorac biva napušten, zatvoren i prepušten zubu vremena. Nakon toga na održavanju se ne radi gotovo ništa do 1989. godine, kada umjesto da se popravi oštećeno krovište, ono se skida i ostavljaju se goli zidovi daljnjem propadanju i urušavanju.

1947. godine perivoj oko dvorca je proglašen zaštićenom prirodnom rijetkošću, a 1961. godine spomenikom vrtne arhitekture – arboretumom.

Dvorac stare plemićke obitelji Ratkaj. Nalazi se nedaleko Velikoga Tabora, sijela Ratkajevih, na brežuljku u blizini Sutle, a desetak kilometara sjeverno od Kumrovca.

Gradnja dvorca trajala je gotovo tri stoljeća. Od početka 17. pa do sredine 19. stoljeća, kad je gradnja okončana, dvorac je dograđivan i mijenjan u nekoliko navrata. Izgradnja dvorca započela je između 1597. i 1603. godine. U 19. stoljeću, kad je dvorac često mijenjao vlasnike, učinjene su manje, arhitektonski ne osobito vrijedne promjene. Oko 1849. g. najjužnija prizemna arkada zapadnoga pročelja je zazidana i pretvorena u kapelu.

Osim arhitektonske prostorne razgranatosti, slikovitost i specifičnost dvorcu daju oslikana pročelja. U dugome razdoblju izgradnje dvorac je bio i različito oslikavan, već prema modi, stilu i ukusu Miljana nije imala samo oslikane fasade, već i unutrašnjost. U salonima dvorca nalaze se sadržajem i kvalitetom najvrednije zidne slike iz doba rokokoa u Hrvatskoj. Taj, u nas najcjelovitiji, ciklus iz galantnoga stoljeća neki pripisuju A. Lerchingeru. U unutrašnjosti dvorca osobito su vrijedne rokoko kaljeve peći.

Mali perivoj oko dvorca nastao je potkraj 19. stoljeća. Od toga je perivoja danas ostalo tek nekoliko stabala.

Nakon smrti Josipa Ivana Ratkaja, posljednjega člana obitelji, koji je umro 1793. godine, Miljana je često mijenjala gospodare. Neko je vrijeme bila pod kraljevskom upravom. Godine 1852. dvorac je kupio od države Antun pl. Kuhtićza svojega nećaka Ljudevita pl. Kuhtića koji se oženio Ernestinom groficom Oršić. Oko 1890. godine dvorac je kupila obitelj Jager čije je vlasništvo bio do 1980., kad njegov vlasnik postaje dr. Franjo Kajfež koji je obnovio dvorac, omogućio posjetiocima njegovo razgledavanje i otvorio izložbeni prostor u dvorcu. Miljana je danas nezaobilazna turistička točka Hrvatskoga zagorja. Dvorac pripada prvoj spomeničkoj kategoriji.

Za visokih jablana, što pod vjetrom sagibaju tanke svoje vrhove, iza ogromnih krošnjatih kestena i gorostasnih starih omorika i jela, pokazujemi se crven krov staroga doma.Bio je to dom što je pripadao Gubaševačkima, Komaromyma, a od početka 19. stoljeća obitelji Babić.

Gredice su neraskidivo vezane uz svojeg najpoznatijeg gospodara, književnika Ljubu Babića, poznatog pod pseudonimom Ksaver Šandor Đalski. Gredice i Gjalski postali su sinonim, oličenje duha Hrvatskog zagorja, života u dvorcima i kurijama prošlog stoljeća. Imanje Gredice nekoć je pripadalo posjedu Gubaševo i obitelji Gubaš-evečki (Gubašoci), po kojoj se i danas zove selo Gubaševo. Bila je to već od 16. stoljeća ugledna obitelj iz koje potječe jedan poznati sudac, nekoliko zagrebačkih kanonika, dvorski kancelar i drugi visoki službenici. Na svom su posjedu Gubaševečki imali drvenu kuriju.

Nakon spomenute obitelji vlasnik posjeda bila je obitelj Komarony. Najuglednji član te obitelji bio je Sigismund, kraljevski savjetnik, a idelegat Kraljevine Hrvatske na ugarsko-hrvatskom Saboru.

Matija Babić, postaje vlasnik dvorca 1813. g., prodavši djedovsko imanje u Pokupskom i preselio se u Hrvatsko zagorje. Gredice je nasljedio njegov sin Tito Babić, koji je obavljao nekoliko visokih funkcija. Tito je imao četiri i tri kćeri: Alberta, Ljubu, Nikolu, Antona, Mariju, Olgu i Jelku. Nakon ukidanja kmetstva 1848. g. imanje je većim dijelom rasprodano seljacima, a manji dio vlastelinstva i dvorac ostali su Ljubi Babiću, hrvatskom književniku, koji je za svoj literarni pseudonim odabrao ime djeda po majci (Ksaver Šandor Đalski). Gjalski je rođen u Gredicama 1854. g. Tu je i umro 1935. g.

Dvorac Gjalski udaljen je od Varaždina 65 km, a od Zagreba 45 km.